preskoči na sadržaj

Osnovna škola Jelkovec

Login
Virtualne učionice

INFORMACIJE

                                                                                              

e-Dnevnik

Tableti

Priloženi dokumenti:
Tablet-opis.pptx

3D printanje

Društvene mreže

Natjecanje Dabar

Elektronički identitet

Korisni linkovi

 

 

 

 

 

 

Saznajte svoj OIB

Brojač posjeta
Ispis statistike od 27. 8. 2010.

Ukupno: 484050
Ovaj mjesec: 2301
Danas: 25
Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Obilježili smo Dan sjećanja na Vukovar
Autor: Ljiljana Studeni, 17. 11. 2015.

“Nekada sam bio predivan grad. Ulice su mi bile pune. Ljudi bi prolazili žureći se na posao, sjedili bi u kafićima i pili kave… Dječji žamor daleko se čuo. ..”

Ovim rečenicama započinje dirljiv sastavak naše učenice Antonije Lubine iz 8.d razreda kojim ćemo se s poštovanjem prisjetiti događaja u herojskom gradu Vukovaru u vrijeme Domovinskog rata i odati počast svim njegovim žrtvama.

Sastavak naslova “Priča o gradu” u cjelosti možete pročitati pod “opširnije”.


Priča o gradu

            Nekada sam bio predivan grad. Ulice su mi bile pune. Ljudi bi prolazili žureći se na posao, sjedili bi u kafićima i pili kave… Dječji žamor daleko se čuo. Djeca bi se igrala po mojim ulicama, smijala se i pjevala mi pjesme predivnim dječjim glasom. Sve je bilo kao i u bilo kojem drugom gradu. Moje su se oči sjajile kao blistavo sunce što obasjava moje ulice. Bio sam zadovoljan. Bio sam ponosan što sam takav grad. Imao sam sve što mi je bilo potrebno. Ljude (bez kojih me ne bi ni bilo), predivnu prirodu, rijeku Dunav (koja je dala ljepotu mojim očima)… Imao sam i bitne ustanove: škole, bolnicu, knjižnicu, ljekarnu, prodavaonice, pekarnice… Sve do tada…

            Sve do dana kada sam osjetio neko peckanje u nozi. Pogledao sam i shvatio da je to granata. Čuo sam vrisak iz dubine duše, vrisak ljudi. Misleći da je granata slučajno doletjela, počeo sam se ljutiti na sebe. Ljutio sam se jer je nisam prije opazio, jer nisam reagirao. Dok sam tako ostao u svojim mislima i sam sebe grdio, ponovno sam osjetio to isto peckanje. Ovaj put bilo je u desnom ramenu. Nisam se uspio okrenuti da bih pogledao štetu, a peckanje se nastavilo. Postajalo je sve jače i učestalije. Vrisak nije prestajao, već je i on postajao sve glasniji. Bio sam prestrašen i zbunjen. Shvatio sam da to ne može biti slučajno, ali mi ipak nije bilo jasno. Ta do prije pet minuta sve je bilo u redu. Napada li me netko? Zašto me napada? Zar sam učinio neko zlo? Bio sam očajan, ali sam znao da se moram braniti. Očito su to shvatili i ljudi pa su polako počeli smišljati kako me obraniti. Ah, ti dobri ljudi! Nije ni čudo što su mi baš oni duša. Iako sam i dalje potišten i tužan, negdje u dubini, osjećao sam se sretno. Rane će zacijeliti, mislio sam, a ljudi će i dalje biti uz mene i voljeti me. U meni je ležala nada da se to peckanje neće više ponoviti. Ljudi će me braniti.Uvijek sam u njima osjećao neku snagu. Osjećao sam da me oni drže na životu. Znao sam da me bez njih nikada ne bi bilo. Osjećao sam zaštitu u njima. Vrijeme je prolazilo, a ništa se nije mijenjalo. Ustvari, mijenjalo se. Postajalo je sve gore. Dolazilo je sve više granata. Pomislio sam da me ljudi ustvari ne vole i da se ne bore za mene. To me je zapeklo više od bilo koje granate. Pogledavši bolje, vidio sam da me ipak brane. Shvatio sam da se neće sve vratiti preko noći kao što sam mislio. Znao sam da neće biti lako, ali nisam odustao. Borio sam se objema rukama (koje su bile doista slabe jer nisam navikao na borbu). Protivnika je bilo više. Granate su samo frcale. Mislio sam da će prestati boljeti i da će se naviknuti, ali svaka nova granata me je jače zaboljela. Nisam mogao izdržati. Bio sam skoro sav razoren. Bio sam pust. Mjesto koje je bilo prekriveno dječjim žamorom i znanjem, sada je prekriveno granatama. Nisam više namirisan cvijećem i veseljem. Sada se samo osjeti miris smrti. Ljudi više ne znaju što će. Neki su se zatvorili u svoje kuće, nadajući se da njihovi domovi neće biti pogođeni granatama. Drugi su pak pokušavali otići daleko od grada, daleko od mene. Svi su strepili za vlastiti život. Strahovao sam od same pomisli da ću ostati opustošen. Ta tko bi htio živjeti u takvom gradu? Govoreći tako sebi u bradu, kao da sam čuo neki šapat. „Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?“ Hej, pa netko priča o meni. Načulih uši malo jače da jasno mogu razabrati riječi. „Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.“ Znači li to da ipak neću ostati sam? Znači li to da ne trebam gubiti nadu? Da ne trebam klonuti? Ta još nije sve gotovo. I uistinu, ostalo je ljudi u gradu. Neki su me branili. To su bili uglavnom muškarci. Žene su me ohrabrivale svojom molitvom, a djeca su mi prije spavanja potiho šaputala: „Oh, grade moj! Sada bih trebao poći na počinak. Nadam se da noćas neće biti granata i da ću moći mirno spavati. Ako se to uopće može nazvati mirno. Oh, grade moj! Ti si moja uspomena djetinjstva. Po tvojim, sada razorenim parkovima, igrao sam se danima. Krećem na počinak čekajući kad će se ti dani vratiti. Čekajući kad će ova noćna mora završiti. Iščekujući dane kada ću se ponovno igrati sjedeći u tvojem krilu, suncem obasjan. Znam da ti nećeš spavati, ali ja sam umoran. Ti nikada nećeš zaspati! Nećeš se predati! Svejedno ti želim laku noć. Od srca se nadam da nam ovo nije posljednja.“ Sve mi je to davalo snagu. Borio sam se i ljudi su me branili. Više nisam mogao izdržati. Stvarno. Pao sam. Pao sam u najdublji i najmračniji ponor. Bez sna. Sve je gotovo. Pao sam. Sve me je počelo još više boljeti. Suze su mi klizile niz obraze. Inače bih pomislio da je to kiša, ali ovoga puta sam siguran da su to bile suze. Izgubio sam sve. Izgubio sam sebe. Sve što sam nekada bio i što sam trebao biti. Grad. Pao sam u ruke neprijatelja. Bio sam… Ništa. Ništa nisam bio. Nije me bilo. Nije bilo onog grada punog ljubavi i veselja. Nestao je. Skriven u meni. U mojim sjećanjima. Ništa više ne može biti isto. Sve sam iznevjerio. Iznevjerio sam djecu koja su mi šaptala ohrabrujuće riječi prije sna, iznevjerio sam ljude koji su me branili, ljude koji su za mene molili, koji su bili uz mene, a najviše od svih iznevjerio sam sebe. Trebao sam biti čvršći. Morao sam, biti čvršći. Polako sam, izjedao sam sebe.

            Odjednom je osvanulo sunce i ugrijalo asfalt na mojim razorenim ulicama. Ponovno sam tu. Ponovno sam u svojoj zemlji. Ponovno sunce obasjava ulice. Ponovno je sve mirno. U zraku se osjeća miris pobjede. Ali kako? Ljudi. Palo mi je na pamet. Ah, ti dobri ljudi! Sada još više shvaćam zašto grad bez ljudi ne može postojati. Bez obzira na pobjedu, mnogo je gubitaka. Baš u moje srce stavljeno je 938 bijelih križeva. Svaki križ simbolizira jednu žrtvu. Oprostio sam svojim neprijateljima, ali nikad neću zaboraviti. Zašto i bih? Ostat ću stajati ponosno, pobjednički i dostojanstveno. Ostat ću stajati sa suzama radosnicama u očima. Ostat ću onakav kakvim me mnogi smatraju. Grad Heroj!

                                                                                 Antonija Lubina, 8.d





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju